NACIONALNI OSJECAJ

Zatvorenost javnog prostora dovodi i do zatvorenosti zivota gradjana u tom i takvom drustvu. Nekada mi se cini uistinu blesavom ta okrenutost iskljucivo vlastitom zivotu koja se moze uociti na danasnjem nasem covjeku. To je stoga jer se i sam zivot zapocne vrednovati prema nacionalnim okvirima i principima "moje" i "tudje". Zabijamo nos u vlastite poslove i ne zanimaju nas tudji. Zapravo, zanima me samo "moje", a "tudje" u onoj mjeri u kojoj jednog dana moze postati "moje". Nacionalna zatvorenost nas, prije ili kasnije, promice prvo u sebicne, a potom i u gramzive ljude.

Zasto je to tako? Zasto se drzava ne shvati kao nesto formalno dano kako bi se uredile komunalije, vrtici, i sve ono o cemu ne zelimo misliti kako bi mogli zivjeti zivot koji zelimo, a ne kao nesto zadnje u nasem postojanju iza cega nema nista i sto je kao jedini smisao nasih jadnih zivota? Dugo vremena se zivciramo jer ovaj osjecaj se ne moze izraziti u zeljenom obliku. Pitanje je da li u tome i sada uspijevamo, medjutim, definitivno, to je nesto sto muci nutrinu od osnivanja drzava.

Suprotno opstem misljenju prema kojem nacionalni osjecaj zatvara narode u nacionalne torove, treba pokazati i dokazati da se on (nacionalni ocjecaj) moze i drugacije konzumirati. Izdignuti se u visinu, zauzeti mjesto medju drugim nacijama. U nasim nastojanjima budimo odsad Boskovici u malom , naseg malog naroda. Nastojati se napokon poceti baviti stvarima koji se ticu covjecanstva i na jedan drugaciji, otvoreniji nacin osjetiti da smo svi nasi narodi (Hrvati,Srbi,Bosanci,Makedonci,Slovenci,Crnogorci).

Drugim rijecima, ovom "pisanijom" se podrazumjeva da je nasim gradjanima, na osnovi njihovog nacionalnog osjecaja, pomno izgradjenog tijekom 1990-ih, poslo za rukom na jedan cudan nacin zatvoriti se u okvire svoje drzave a sto, u slucaju pojedinaca koji isto ne osjecaju, ima za posljedicu jedan iznimno neugodan osjecaj odvojenosti, u duhovnom smislu, od svega novog i drugacijeg. Iz razloga sto se istim pojacanim nacionalnim osjecajem sudi svijet oko sebe, to, naravno dovodi i do averzije prema svemu kritickom upucenom na adresu "nasih drzava". S druge strane, takav pojacani nacionalni osjecaj ne daje nikakvog izgleda nekoj drugoj vrsti osjecaja odnosno poriva da se razvije u nasem covjeku. Kao primjer jednog takvog osjecaja/poriva mogu navesti, pa eto, znatizelju koja se odnosi na razvoj znanosti.

Riskira se ispasti smijesan, s obzirom na uobicajene teme u "nacionalnom" javnom prostoru, ako bi se pisalo o vrlo uzbudljivoj prekretnici na kojoj se danas nalazi znanost a koju karakterizira mogucnost uvida u temeljnu strukturu materije kroz potragu za stanovitom cesticom vise nego egzoticnog i tajnovitog naziva - Higgsovim bozonom. Nebitno da li se covjek zanima za znanost ili nesto drugo, ali barem osjecaj da se taj Higgsov bozon tice i svakoga i da ga je, pretpostavlja se, prepun i Balkan a ne samo udaljeni i nezanimljivi svijet izvan granica "vasih drzava". Nije zgorega spomenuti da vazno mjesto u povijesnom razvoju fizike, cestica koja danas traga za neuhvatljivim bozonom, zauzima i Rudjer Boskovic, ugledni znanstvenik koji je siroj zajednici fizicara poznat po tvrdnji da se materija sastoji od sitnih, oku nevidljivih, tacki bez proteznosti.