Friday, May 13, 2011

Necemo razdvajanje ljudi po Vjeri i Naciji !!!

Moje je ime Sreća. Došla sam k vama da se upoznamo.
A znate li da sam u braku?
Davno sam se venčala za Vreme i ono vam je odgovorno za rešenje mnogih problema koji vam na početku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgrađuje srca i ličnost, leči rane i pobeđuje tugu. Vreme i ja zajedno imamo troje dece. Naša deca su : Prijateljstvo, Mudr...ost i Ljubav.
Prijateljstvo, naše najstarije dete je lepo, iskreno, veselo i nasmejano. Zbližava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava već uteši svakoga kome se približi držeći ga za ruku.
Mudrost je naše drugo dete. Ona je pametna, sa čvrstim principima, neprekidno uči i sve je zanima. Najsličnija je svom ocu Vremenu. Možete zamisliti kako je to kad njih dvoje koračaju zajedno – Mudrost i Vreme.
Najmlađa je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva tako ponekad želi živeti na samo jednom mestu a onda se nakon nekog vremena seti i kaže da je stvorena da bi živela u dva srca, a ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo složena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost počiniti i to samo kakvu! Kada do toga dođe na scenu moram pozvati njenoga oca. Vreme dođe i pokuša pokrpiti rane koje je njegova kći Ljubav izazvala, a često u pomoć priskoči i Mudrost, mada nije u svim slučajevima od velike koristi sa svom svojom pameću.
Na kraju sve ipak dođe na svoje, na ovaj ili na onaj način. Ako se stvari još nisu sredile i složile znači da još niste na vašem pravom putu.
Zato, kažem vam, verujte mojoj porodici !!! Mom suprugu Vremenu i mojoj deci Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi. Budete li imali poverenja u njih, znajte, da ću i ja, Sreca jednog dana svakako pokucati na vaša vrata.

Wednesday, May 11, 2011

NACIONALNI OSJECAJ

Zatvorenost javnog prostora dovodi i do zatvorenosti zivota gradjana u tom i takvom drustvu. Nekada mi se cini uistinu blesavom ta okrenutost iskljucivo vlastitom zivotu koja se moze uociti na danasnjem nasem covjeku. To je stoga jer se i sam zivot zapocne vrednovati prema nacionalnim okvirima i principima "moje" i "tudje". Zabijamo nos u vlastite poslove i ne zanimaju nas tudji. Zapravo, zanima me samo "moje", a "tudje" u onoj mjeri u kojoj jednog dana moze postati "moje". Nacionalna zatvorenost nas, prije ili kasnije, promice prvo u sebicne, a potom i u gramzive ljude.

Zasto je to tako? Zasto se drzava ne shvati kao nesto formalno dano kako bi se uredile komunalije, vrtici, i sve ono o cemu ne zelimo misliti kako bi mogli zivjeti zivot koji zelimo, a ne kao nesto zadnje u nasem postojanju iza cega nema nista i sto je kao jedini smisao nasih jadnih zivota? Dugo vremena se zivciramo jer ovaj osjecaj se ne moze izraziti u zeljenom obliku. Pitanje je da li u tome i sada uspijevamo, medjutim, definitivno, to je nesto sto muci nutrinu od osnivanja drzava.

Suprotno opstem misljenju prema kojem nacionalni osjecaj zatvara narode u nacionalne torove, treba pokazati i dokazati da se on (nacionalni ocjecaj) moze i drugacije konzumirati. Izdignuti se u visinu, zauzeti mjesto medju drugim nacijama. U nasim nastojanjima budimo odsad Boskovici u malom , naseg malog naroda. Nastojati se napokon poceti baviti stvarima koji se ticu covjecanstva i na jedan drugaciji, otvoreniji nacin osjetiti da smo svi nasi narodi (Hrvati,Srbi,Bosanci,Makedonci,Slovenci,Crnogorci).

Drugim rijecima, ovom "pisanijom" se podrazumjeva da je nasim gradjanima, na osnovi njihovog nacionalnog osjecaja, pomno izgradjenog tijekom 1990-ih, poslo za rukom na jedan cudan nacin zatvoriti se u okvire svoje drzave a sto, u slucaju pojedinaca koji isto ne osjecaju, ima za posljedicu jedan iznimno neugodan osjecaj odvojenosti, u duhovnom smislu, od svega novog i drugacijeg. Iz razloga sto se istim pojacanim nacionalnim osjecajem sudi svijet oko sebe, to, naravno dovodi i do averzije prema svemu kritickom upucenom na adresu "nasih drzava". S druge strane, takav pojacani nacionalni osjecaj ne daje nikakvog izgleda nekoj drugoj vrsti osjecaja odnosno poriva da se razvije u nasem covjeku. Kao primjer jednog takvog osjecaja/poriva mogu navesti, pa eto, znatizelju koja se odnosi na razvoj znanosti.

Riskira se ispasti smijesan, s obzirom na uobicajene teme u "nacionalnom" javnom prostoru, ako bi se pisalo o vrlo uzbudljivoj prekretnici na kojoj se danas nalazi znanost a koju karakterizira mogucnost uvida u temeljnu strukturu materije kroz potragu za stanovitom cesticom vise nego egzoticnog i tajnovitog naziva - Higgsovim bozonom. Nebitno da li se covjek zanima za znanost ili nesto drugo, ali barem osjecaj da se taj Higgsov bozon tice i svakoga i da ga je, pretpostavlja se, prepun i Balkan a ne samo udaljeni i nezanimljivi svijet izvan granica "vasih drzava". Nije zgorega spomenuti da vazno mjesto u povijesnom razvoju fizike, cestica koja danas traga za neuhvatljivim bozonom, zauzima i Rudjer Boskovic, ugledni znanstvenik koji je siroj zajednici fizicara poznat po tvrdnji da se materija sastoji od sitnih, oku nevidljivih, tacki bez proteznosti.

Tuesday, May 10, 2011

drug TITO,hrvatski sin!

KAD VEĆ NISU TESLA I ANDRIĆ
Tito – hrvatski sin


Ideja Jugoslavije izniknula je na hrvatskom tlu. Naše je gore list, baš kao i Josip Broz Tito. No, to nije nikakav argument za one koji ga osporavaju tvrdnjama da je bio protiv interesa Hrvatske, čak ni danas, 31 godinu nakon njegove smrti.

Trebalo je samo deset godina da nakon njegove smrti u povijest ode i Titova Jugoslavija i još samo deset godina da njeno ime potpuno iščezne s globusa.

Još desetak godina kasnije – tu smo gdje jesmo - saznajemo je li demokracija koja počiva na korupcijom financiranim kampanjama i balkanskoj verziji kapitalizma baš ono što smo tražili.

Unatoč naporu koji su nacionalisti uložili u pljuvanje po epohi koju je obilježio Broz, a njegov je režim doista znao pokazati oštre zube, osvetoljubivost i slao je državne neprijatelje na Goli otok (a ne zaboravimo i Bleiburg), ni 31 godinu nakon Titove smrti države koje su nastale raspadom Jugoslavije nisu pronašle način da procesuiraju zla zbog kojega se relativiziraju i dostignuća te države.

Umjesto tjeranja tih zločina na čistac, uvelike su zaokupljene procesima za ratne zločine – zbrajaju se žrtve i nestali u ratovima iz doba kada je nacionalizam prohujao Jugoslavijom i rastjerao njene narode i narodnosti.

Stav prepušten EU i SAD-u

Za razliku od Titove Jugoslavije, vlasti u tim zemljama nakon rata u kojem je izginulo četvrt milijuna ljudi nisu se bavile obnovom i dizanjem proizvodnje, nego gomilanjem dugova i bogaćenjem par stotina odabranih obitelji preko leđa radnika sustavno uništavane industrije. Izgubili smo vezu s Nesvrstanima, kojima je Tito bio prvi generalni sekretar 1961. godine. U međuvremenu smo izgubili i stav u diplomaciji, koji smo u potpunosti prepustili volji EU-a i SAD-a.

Europa se riješila granica, a na prostoru bivše Jugoslavije svakih je dvadeset metara carina. Izabrali smo komercijalizaciju znanja, znanosti i zdravstva, umjesto svega toga plaćenog novcem iz državne blagajne, kao i tržište koje je u načelu slobodno, a u realnosti omogućava monopole i uz podršku države melje mala poduzeća koja teže tome da ne ovise o velikima i državnom proračunu.

Dok su nekad stanovi besplatno dodjeljivani, a kuće građene uz pomoć kredita koji su bili otplativi u manje od deset godina, Hrvatska je dobila cijene nekretnina nepriuštive građanima s prosječnom plaćom. Dužničko ropstvo razvučeno je na 30-ak godina.

"Hrastovi mira"

Jugoslaviji se zamjerala pretjerana birokratizacija i višak radne snage, no danas su ti viškovi priključeni na davanja iz državnog proračuna ili potpuno bez perspektive zaposlenja, dok oni koji rade ne primaju plaću.

Zamjeraju mu ubojstva i zločine, ali nešto u njemu tjeralo je pacifiste da ga cijene. Yoko Ono i John Lennon su mu tako 1969. godine na dan svog vjenčanja poslali dva žira da zasadi "zaslužene hrastove mira". I danas stoje u arboretumu tadašnje rezidencije u Beogradu. A bio je i jedan od rijetkih državnika koji su uistinu bili ranjeni u ratu protiv nacista. Takva vrsta pogibelji vođa također se nije ponovila u balkanskim ratovima devedesetih godina.

I dok se povijesni udžbenici užurbano prekrajaju, teško je izbrisati javnosti poznat podatak da mu je na pogrebu bilo 127 državnika, kao nijednom hrvatskom sinu.


Je li Tito najbolji vladar kojeg je Hrvatska imala?
Traži se Tito jer je osigurao plaće i stanove radnicima

Nemanja Mokar (na) Gori !! kusturica emir,,jel,te!

Ugled i cast Emira K.
Pise: Nermin Cengic

Mokar na gori: Kusta od kartona

"Mudri politicko-medijsko-ovakav-onakav aparat susjedne drzave, s kojim je Emir u intimnom odnosu vec decenijama, dosjeti se da mozda ne bi bilo lose iskoristiti svog omiljenog klovna kako bi se konacno obracunali sa uticajnim neistomisljenicima. A pretragom medijskog prostora te zemlje dodje se do zakljucka da na cijeloj teritoriji postoje tek dva do tri dovoljno jaka glasa koji ne daju vlastima da od sebe tvore bogove. Jedan od tih glasova je i rijetko zanimljiv, antifasisticki, otvoreni portal "E-novine", koji vec godinama skrnavi bozanski sindrom bitnika u Srbiji

Da nije budala, ovaj bi svijet bio neodoljivo dosadna dimenzija u kojoj bismo se udarali straznjicama kako bi izazvali bilo kakav potres. Medjutim, zahvaljujuci svakojakoj prepotentnoj budali koja imitira analni otvor, svijet nam nije dosadan, pa cak, u pojedinim trenucima pokusaja zabave zna biti i pretezno poguban zivom misleem stvoru.
Za razliku od ostatka misli i shvatanja, osovina zla nikako da se umori od neprestanog udara na krivudave mozdane puteve, pa se svako malo oglasi neki novi/stari fasisoidni izdanak koji nam "uljepsa" svakodnevnicu svojom gluposcu. A od gluposti jaceg oruzja nema i za to imamo mnogostruke dokaze. Samo je potrebno zagrebati po zaprasenom nam sjecanju. Ne moramo cak ici predaleko. Evo, iz ovih skorasnjih budalesanja po balkanskim vrletima jos prisutno, iako izbljedjelo sjecanje, priziva likove koji su svojedobno rane tvorili ili barem ucestvovali u soljenju istih, a kako bi duze trajale. Zahvaljujuci tome valjda i zive ta sjecanja u neblokiranom dijelu mozga pa se jave kad god pomenuti nakane sta novo uciniti. Usudno je da te nakane i djela obicno bivaju sasvim negativni od nikad docekanog pokajanja, pa se, ako još imamo snage, dodatno razocaramo u postupke inih.

I da me nisu pitali ja bih se osjecao pozvanim da kazem koju o najnovijem fekalisanju Mokrog Gorstaka, obzirom da je to impotentno fasisticko govno iz moje mahale. Porijeklom, ne i sadasnjim stanistem, jer Slobin Prvoborac vec duze vrijeme Mokri na Gori, komadu teritorije susjedne drzave koju je u sodelovanju z dezelo najblaze receno oteo ostatku tamosnjeg svijeta koji je jednako tih kao i zivalj s moje strane Drine.
Uprkos sredini iz koje je potekao i skoli kakvu je ucio, taj nekad zbilja sjajan reziser se pretvorio u tek jos jednu umobolnu spodobu koja brani misli da napreduje, svijetu da se pomakne sa vec smrdljive tacke besmisla. Nekako sam, racunajuci na pomenuto porijeklo, ocekivao da ce kad-tad stati na loptu, razmisliti o sebi i svemu sto ga okruzuje i sto cini od sebe sve ove godine otkad je probao viski iz ruku onog koji Ne Cuje Dobro Al’ Voli. Jer svaka se furka, kol’ko god zanimljiva bila, profura i ostane iza. Rijetki su primjeri, kakav je kod Kusturice da ti furke postanu nacin zivota i djelovanja. Jer furke su, valjda, pubertetski izljevi mozga koje sazrijevanje ponisti i ostavi u dobrom, losem, slatkom ili sramnom sje

Medjutim, zaljubljenik celuloidne trake i Maradoninog spolovila nikako da se izvuce iz svojih nadrogiranih vizija o drcnosti. Nastavlja samopokopavanje u ocima onih koji su ga nekad smatrali covjekom, a jos uvijek se, u nevjerici, nadaju postojanju zrnca normalnosti koja bi zarazila ostatak korteksa izgrizenog kupovanjem fasističke cigle.

Ali ne, ne da se reziser, zaboravljajuci sve derneke, akcije, lopte, cak i filmske citate zahvaljujuci kojima je i postao dovoljno bitan da ga se nekad nasiroko cijeni. Danas ima cijeli jedan drzavni aparat na koji se nakacio kako bi se branio od normalnog i primjerenog. O drzavi i drzavnom aparatu koja/koji u Kusturici prepozna svoj zastitni znak moze se suditi prema tome koga kandiduje za Nobelovu nagradu. Mislim, Dobrica Cosic. Prilicno bolesno, zar ne.

Onomad je od Andreja Nikolaidisa naplatio jednu od najbesmislenijih kazni za nanesenu mu dusevnu bol zbog Nikolaidisove izjave. Da ne gubimo vrijeme na pitanja – Otkud dusa nekom ko ju je poodavno izgubio? – dok bol sama po sebi nije upitna jer jedino ona moze objasniti besmislenost Emirovih poteza.

Nakon toga se uklovnjeni, popularni reciser i neimar bacio na skupljanje materijalno-tehnickih sredstava za ostvarenje svog novog, uvijek glomaznijeg od prethodnog, sna o pokretnim slikama, kojima hoce uslikati pisanu rijec Ive Andrica. Teklo je sve vise manje po planu. Okupio je svoju ekipu i ocekivao krenuti u poduhvat, slavljen i obozavan kako samo na Balkanu biti zna. Onda se javio problemcic nedostatka upliva na ziro-racun te se Kusturica namjesti i ovdasnjem voditelju svemirskog laboratorija RS-1992, koji mu je obecao komadic akvizicione telekom milijarde. Cak su i voz Potemkin-2010 doveli do Visegrada kako bi opravdali buduce ulaganje. Probrali su i kamencice kojim ce izneimariti ovostranu verziju mokrogorskog pejzaza. Ali, avaj. Dodje recesija i udari ovu bracu po miloklizu tamo gdje su najtanji, te se dodikovski sponzorluk Kusturicinog sna istopi za neka bolja vremena.

U medjuvremenu, mudri politicko-medijsko-ovakav-onakav aparat susjedne drzave, s kojim je Emir u intimnom odnosu vec decenijama, dosjeti se da mozda ne bi bilo lose iskoristiti svog omiljenog klovna kako bi se konacno obracunali sa uticajnim neistomisljenicima. A pretragom medijskog prostora te zemlje dodje se do zakljucka na cijeloj teritoriji postoje tek dva do tri dovoljno jaka glasa koji ne daju vlastima da od sebe tvore bogove. Jedan od tih glasova je i rijetko zanimljiv, antifasisticki, otvoreni portal "E-novine", koji vec godinama skrnavi bozanski sindrom bitnika u Srbiji. Uglavnom, odluci se aparat krenuti u odlucni boj za jednoumlje te pozva Kustu da im se pridruzi u ratu do istrebljenja. A ovom dobro dodje, jer valja opravdati dodjeljene parcele, ulozena sredstva i obecana sponzorstva.

I tako se desi najnoviji fekalni izljev mozga popularnog Kuste u vidu tuzbe protiv recenih E-novina. A kako to samo od sebe, bar za poznavatelje djelovanja E-novina, ne bi bio dovoljan apsurd, potrudio se sam Kusturica jer on ne tuzi izvor objave koja mu je zagrebala kokardu na celenci, a izvor je Pescanik (medij takodjer iz Srbije kao i E-novine), nego prenositelje Pescanikove objave, E-novine.

No, ni tu ne lezi stvarni korijen problema koji mi delirise mozak. Svaki put kad procitam razlog tuzbe, koji je: "povreda ugleda i casti" zbog dovodjenja u vezu nekakvim tamo ubicom SDB-a, nanovo pomislim – stani malo. Dokle, ba vise Emire, Nemanja, Kusturice? Ljubio si se sa Slobodanom (Milosevicem), svrsavao s Mirom (Markovic), grlio s Jovicom (Stanisicem), a Dobrici (Cosicu) i dan danas mazis muda golim rukama. I na sve to se po Visegradu nadomak Perucca i Srebrenice safatavas s Miloradom (Dodikom). O kakvom, bolan svom ugledu i casti govoris, picka li ti materina cetnicka???""""

Geronimo to Obama

Please let me address you in such a way, Mr. President, not as an honorific, but as a recognition of your actual position, nothing more. Deciding this issue wasn’t simple. I could have used professor, but then, American colleges aren’t exactly proper universities. I could have used the word Christian, but I looked at the fine print and found you are affiliated to Calvinist Churches. Even in the 16th Century Book of Concord, Calvinists are defined as erred Christians, legalists who opened the backdoor to Judaism. Moreover, your proven violence doesn’t allow me calling you a Christian. Thus, I’ll stick to Mr. President, without considering it an honorific. You have no honor.
Our planet became recently a global village, information from almost everywhere is accessible at almost all times almost everywhere. This has transformed many of us into brutes, unable to absorb and analyze the endless stream of data into a coherent picture. Recently, an American friend sent me a list of American attacks in recent years: El Salvador (1980), Libya (1981), Sinai (1982), Lebanon (1982 1983), Egypt (1983), Grenada (1983), Honduras (1983), Chad (1983), Persian Gulf (1984), Libya (1986) , Bolivia (1986), Iran (1987), Persian Gulf (1987), Kuwait (1987), Iran (1988), Honduras (1988), Panama (1988), Libya (1989), Panama (1989), Colombia, Bolivia, and Peru (1989), Philippines (1989), Panama (1989-1990), Liberia (1990), Saudi Arabia (1990), Iraq (1991), Zaire (1991), Sierra Leone (1992), Somalia (1992), Bosnia-Herzegovina (1993 to present), Macedonia (1993), Haiti (1994), Macedonia (1994), Bosnia (1995), Liberia (1996), Central African Republic (1996), Albania (1997), Congo/Gabon (1997), Sierra Leon (1997), Cambodia (1997), Iraq (1998), Guinea/Bissau (1998), Kenya/Tanzania (1998 to 1999), Afghanistan/Sudan (1998), Liberia (1998), East Timor (1999), Serbia (1999), Sierra Leon (2000), Yemen (2000), East Timor (2000), Afghanistan (2001 to present), Yemen (2002), Philippines (2002) , Cote d’Ivoire (2002), Iraq (2003 to present), Liberia (2003), Georgia/Djibouti (2003), Haiti (2004), Georgia / Djibouti / Kenya / Ethiopia / Yemen / Eritrea War on Terror (2004), Pakistan drone attacks (2004 to present), Somalia (2007), South Ossetia/Georgia (2008), Syria (2008), Yemen (2009). It is so large I can’t even check it out!

Can you imagine all the unnecessary, unjustifiable pain your troops have caused? Can you imagine one child in pain? 10? 100? 1000? A million children in pain? As most people, you probably can’t. Thus, sometimes the best strategy is to focus on a well known case. Limited as this is, it can help making a point.

Mr. President, I don’t want to hurt your feelings – I’ve been already physically attacked – so please forgive me for what I’m about to say. You must concentrate hard and differentiate between the criminal and the one denouncing the crime. These are two different things. The criminal is the one to be punished, so please keep your thugs away from me. Please contact me if you need clarifications.

Hence, let me concentrate on the events leading to the apparent death of one Osama Bin Laden. Instead of a lengthy analysis, I’ll comment on two points:

The Justification: The abovementioned person was blamed by the US government on the 9/11 events. No good proofs were ever provided. The same government destroyed quickly and systematically all evidence of the crime, thus its claim cannot be satisfactorily proved. As such, it would be rejected by any fair criminal court.

The Event: According to the basic principles of the law – even American Law from the Hip – a man is innocent unless proven otherwise in a fair court. Yet, the abovementioned person was denied justice and was apparently executed by the executive branch of your government. Moreover, this was far, very far, from any place under your jurisdiction.

Dear Mr. President, your government is not above law, not even American law.

Dear Mr. President, you are not Genghis Khan.

Dear Mr. President, you are the President of the USA, not of Pakistan.

This analysis could be expanded toward anyone of the thousands of thousands killed – or hurt – purposely by your government. At the moment you rejected the Rule of Law, you and yours became illegitimate. Please step down from office and give it back to its rightful owner.

Geronimo